Nimfomanija i satirijazam – sve što trebate znati

Prvo, uzbudljiva terminologija – nimfomanija i satirijazam su zastarjeli nazivi koji označavaju psihički poremećaj koji rezultira izvanrednom seksualnom željom. Pritom je nimfomanija označavala pojavu kod žena, a satirijazam kod muškaraca.

Ako ste za nimfomaniju čuli a za satirijazam ne, niste jedini – satirijazam je mnogo rjeđe upotrebljavan jer naravno, muškarčeva seksualna želja zapravo nikad ne može biti prevelika, zar ne?

Od 1970-ih ta su dva pojma zamijenjena terminom hiperseksualnost koji je rodno neutralan, odnosno primjenjuje se na muškarce i žene.

Krvavi počeci i kokain na klitorisu

Prve opise nimfomanije nalazimo u 18. stoljeću, dok prva psihijatrijska dijagnoza iste datira iz 19. stoljeća. Kao simptomi poremećaja kod žena navode se neutaživa seksualna želja, otvoreno i neprimjereno iskazivanje seksualne privlačnosti prema muškarcima i ženama, i zadnje i najšokantnije, masturbacija.

Popularne metode liječenja uključivale su terapiju pijavicama na vagini, ledene kupke, kirurško uklanjanje klitorisa i jajnika i klistiranje vagine boraksom (mineralom koji je se danas koristi pri čišćenju odvoda). Među egzotičnijim testovima (izvođenim i u ženskim zatvorima) bio je aplikacija kokaina na klitoris, čiji je efekt bio “predivan” a dotična vagina “čestita poput vrlih vagina Sjedinjenih Američkih Država”.

Te su metode trebale rezultirati novom i unaprijeđenom ženom čije je ponašanje moralno i “čestito”, odnosno, paradoksalno, onakvo kakvo bismo danas okarakterizirali kao frigidno – bez ikakvog interesa u seksualnost i bez uživanja u seksu.

Zašto nimfomanija?

Kako nam je poznato, žene su kroz povijest sustavno bile tretirane grozno, a bit same nimfomanije kao psihološkog “poremećaja” bio je sankcionirati ono što se smatralo nepoželjnim ponašanjem. Primjerice, kao što je žena koja se nije željela ukalupiti u društevno zadan obrazac proglašavana vješticom, tako je žena koja masturbira ili žena koju muž ne uspijeva dovesti do orgazma proglašena nimfomankom. Nažalost, epitet “nimfomanke” žene dobivaju i danas, i to i iz istih razloga kao prije nekoliko stoljeća – kako bi im se dalo do znanja da njihovo “ponašanje” odudara od društvene norme, kao i da su si zapravo same krive ukoliko ne doživljavaju orgazam.

Hiperseksualnost danas ili ne može si pomoći, on je ovisnik

Nimfomanija je 1980-ih uklonjena s popisa psiholoških poremećaja Američke psihološke asocijacije (American Psychiatric Association), zajedno sa masturbacijom i homoseksualnosti.

Danas su mišljenja psihijatara i seksualnih terapeuta podijeljena – dio ih smatra da je hiperseksualnost ovisnost, odnosno vrsta opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dok ih dio hiperseksualnost ne prihvaća kao patologiju, i inzistira da je hiperseksualnost refleksija društvenih normi i kulturalnih obrazaca koji propisuju poželjno seksualno ponašanje.

Zbog te dvije struje u struci hiperseksualnost nije službeno definirana od strane američkih psihologa, odnosno da bi hiperseksualnost bila klasificirana kao opsesivno-kompulzivni poremećaj, simptomi moraju uključivati preokupaciju seksom (bilo aktivnom radnjom, bilo razmišljanjem ili osjećajim) koja ozbiljno narušava normalno svakodnevno funkcioniranje. Pod normalno funkcioniranje misli se na mogućnost održavanja svih vrsta odnosa, sposobnosti zadržavanja posla, odnosno sposobnosti fokusa na rad te održavanja psihičkog i fizičkog zdravlja.

Svjedoci smo kako se danas u popularnoj kulturi sretno i veselo raspolaže terminom “ovisnost o seksu” čime se opravdava nevjera u braku, česta promjena seksualnih partnera i ponašanje koje, realno govoreći, više stvara sliku o hedonističkom stilu života nego poremećaju ili tegobi koja pojedincu ili pojedinki predstavlja ozbiljan problem i realnu smetnju u svakodnevnom životu.

Uzroci i simptomi hiperseksualnosti

Hiperseksualnost, odnosno opsesivno-kompulzivno seksualno ponašanje je i kod muškaraca i kod žena u pravilu strategija nošenja sa stresom ili anksioznošću, ne izraz autentične seksualne želje. Pritom može biti riječ i o hormonalnom disbalansu i poremećenoj ravnoteži kemijskih spojeva u mozgu, posebice dopamina i serotonina. Hiperseksualnosti mogu biti izloženi i oni koji pate od epilepsije, multiple skleroze i demencije. Dugoročan disbalans kemijskih spojeva kakav je prisutan kod hiperseksualnosti s vremenom može dovesti do promjena moždanih funkcija i ovisnosti čiji su simptomi slični onima kod ovisnosti o kockanju.

Simptomi hiperseksualnosti su postojanje seksualnih impulsa koje ne možete kontrolirati, sudjelovanje u seksualnim aktivnostima koje ne pružaju užitak i nemogućnost ostvarivanja emotivne povezanosti. Riskantna seksualna ponašanja, poput nezaštićenog odnosa unatoč riziku od spolno prenosivih bolesti, seksualnih aktivnosti koje mogu rezultirati gubitkom posla ili imati ozbiljne pravne posljedice također se smatraju simptomima. Ilegalne aktivnosti za koje se smatra da su povezane s opsesivno-kompulzivnim poremećajem seksualnosti su pedofilija, egzibicionizam i voajerizam.

Liječenje

Liječenje hiperseksualnosti ostvaruje se kroz grupne i individualne terapije, kao i terapije s bračnim partnerom ili s obitelji. Terapijama se nastoji ovladati tehnikama nošenja sa stresom te naglasak staviti na spoznaju o vlastitim postupcima. U liječenju se koriste antidepresivi i lijekovi koji mijenjaju ponašanje.