Često prolazimo kroz život misleći kako smo s nekom svojom specifičnom navikom, fiksacijom, anksioznošću ili preferencom jednostavno rođeni i to je tako – no ponekad se radi o navikama koje su nam usađene u ranom djetinjstvu, odnosno koje su na ovaj ili na onaj način refleksija odgoja. Posebice je problematična seksualnost, jer kod nje dolazi do podosta groznog tornada strahova, nesigurnosti, dezinformacija, srama, želja da napravimo čim bolje no onda neupitno zeznemo…

S time živimo cijeli život i vjerojatno smo već podosta navikli, no uvijek je dobro nakratko zastati i obaviti autorefleksiju – možemo u krajnjem slučaju naučiti nešto o samima sebi, a možda si i pomoći i osvjestiti neku davno zakopanu istinu.

Oralna fiksacija

Znamo, Freud je zastario i duboko problematičan, ali neko žito možemo odvojiti od kukolja – recimo, činjenicu da djeca do prve godine života imaju oralnu fiksaciju. Prirodan refleks primarno je vezan uz hranjenje i ukoliko dođe do komplikacije (nemogućnost ili nedostatak želje za dojenjem, zabrana duda varalica i slično), cjeloživotni refleks je oralna fiksacija – primjerice, pušenje cigareta. Koliko smo svi više-manje oralno fiksirani možete vidjeti i u svojoj okolini – koliko ljudi gricka nokte kad je živčano, češka se po ustima, gricka usnu i slično.

Analna fiksacija

Od prve do treće godine života dijete ima fiksaciju na vlastiti anus, uriniranje i defekaciju. To je vrijeme kada učimo kontrolirati te potrebe i obaviti ih na primjerenom mjestu i ukoliko je taj proces učenja popraćen prijekorima, deranjem, nerazumijevanjem, tjeranjem kada dijete još nije spremno i slično, vjerojatno će se to refleksirati u nekoj vrsti analne fiksacije.

Manjak privatnosti

Prevelika količina ljudskih kvadrata u premalo onih stambenih rezultirala je nezgodnim suživotom s tuđim i vlastitim seksualnim eskapadama. Moguće je da ste sobu dijelili s bratom ili sestrom ili niste ni imali sobu odvojenu od roditelja, a moguće je i da je čisto u obiteljskoj dinamici trebalo vremena, recimo, da se članovi naviknu ne upadati u kupaonu ili pokucati prije ulaska u sobu. Jednostavno, narušena privatnost često rezultira grčem kasnije, gdje se još dugo ne možemo opustiti sami ili s partnerom, a moguća je i pojava odgođene ejakulacije.

Suočavanje s njihovim seksualnim životom

Nedostatak privatnosti u pubertetu u spomenutom manjku kvadrata donio je i nezgodno suočavanje s njihovim seksualnim životom – možda smo nešto vidjeli, možda smo nešto čuli ili pronašli skriveno u ladicama, no možemo sa sigurnošću reći da nam se to urezalo u sjećanje.

Sram prema tijelu

Jedna od popularnih odgojnih metoda (koja danas malčice iščezava) bila je usaditi nam elementaran sram prema vlastitom tijelu s ciljem stvaranja “poželjnog” društvenog ponašanja. Preferiralo se da djevojčice budu lijepe, ali ne i umišljene (znači, treba pogoditi razinu kritike), da djeca općenito puno jedu i budu zdrava ali ne i debela (znači, treba popularno “šopati”, ali i prijetiti debljinom ako zapravo jedu s guštom), naučiti djecu da nas ne “sramote” tjelesnim funkcijama u javnosti (pa tako imamo patologiju gdje nevoljko koristimo javne toalete ili kupaonice u uredu), da se ne smiju plakati jer je to nepristojno…

Konkretno, poremećaji prehrane nastaju u velikoj mjeri upravo iz odgoja – “šopanje” dijete uči da zanemari osjećaj sitosti, što otvara teren za kasniju pretilost, dok konstantne kritike i upozoravanja na debljinu tvore korijene anoreksiji i bulimiji.

Sram prema seksualnosti

Masturbaciju svi prije ili kasnije otkrijemo, kao i polucije, erekcije, menstruacije i slične zanimljive pojave nošene krilima puberteta. Nažalost, nije svaki roditelj bio dovoljno taktičan i pažljiv da dijete prethodno upozori na to što ga čeka, a događalo se i da djeci uhvaćenoj u mastubaciji tadašnji zdravorazumski postupak bude svađa, prijekor, nazivanje imenima, posramljivanje ili nešto još gore.

Masturbacija je potpuno normalna stvar, kako tijekom odrastanja, tako i tijekom cijelog života. Roditelji ne moraju nužno razgovarati o tome sa svojom djecom, ali ih nikako ne smiju vrijeđati, kažnjavati i posraljivati ako ih uhvate “in flagranti”. Bolje je prešutiti i praviti se da nitko ništa nije vidio nego iz toga napraviti neopisivo ružnu zabranjenu stvar. Posljedice negativnog pritiska u vezi bilo koje stvari koja se tiče seksualnosti osjetljivoj pubertetskoj (pogotovo u vezi urođenog seksualnog impulsa koji je u u potpunosti prirodan) na psihičko i seksualno zdravlje potomka zbog takvih postupaka mogu dugoročno biti ozbiljne. Ne samo tada, već i u kasnijem životu dovoditi do frustracije i problema te uvelike napraviti štetu u životu pojedinca i umanjiti im osjećaj sreće, zadovoljstva i samopouzdanja, a pozitivnih strana takvog postupanja uopće nema.

– rezultat – prvo kronično nepoznavanje vlastite seksualnosti, jer ni škole nisu idealna mjesta za učenje, a internet je prepun glupih i krivih informacija. Roditelji su ti koji bi trebali djetetu bez srama, eufemizama poput “ono dole” ili “pa znaš, pipica” objasniti smireno i sa strpljenjem što mu/joj se točno događa s tijelom, a poželjno i riječ-dvije o seksualnom odnosu. Drugo, usađivanje srama prema vlastitoj seksualnosti nikad, ali nikad ne prolazi dobro u životu. Sretnici će sram uspjeti eliminirati ili bar smanjiti kroz godine i partnere koji imaju razumijevanja, a velik dio će kroz život ići s dugoročnim problemom – primjerice, nemogućnošću ejakulacije, erektilnom disfunkcijom, vaginizmom itd.

Nezdrav pogled na međuljudske odnose

Broj razvoda raste na svjetskoj razini i dobro je da je tako. Ukoliko veza elementarno ne funkcionira, bolje je prekinuti nego dijete izlagati svađama, nasilju ili alkoholizmu, kao i općenito toksičnom okruženju gdje dijete treba biti diplomat između dvije zaraćene strane, ili gore, gdje dijete osjeća da je ono na neki način krivo za takvo stanje. Djeca roditelje gledaju idealizirano i prije će biti uvjerena da su oni nekako stvorili takvu situaciju nego da nepogrešivi, najpametniji i nabolji mama i tata imaju neku manu.

– rezultat – cjeloživotan problem s međuljudskim odnosima, prvenstveno s romatničnim partnerima

Zanemarivanje i potraga za pažnjom

Nažalost, nisu sva djeca željena, niti su svi roditelji trebali imati djecu. Velik dio roditelja na ovaj će ili onaj način ignorirati i zanemarivati dijete.

– rezultat – kod djeteta to može dovesti do osjećaja manje vrijednosti, dubokih problema u vezi (primjerice, nemogućnosti prepuštanja partneru/ici u potpunosti zbog osjećaja da ne zaslužuju biti voljeni) ili poistovjećivanja seksa sa ljubavlju, odnosno promiskuiteta.

Neinformiranost o kontracepciji

Dužnost roditelja je da objasni svom djetetu kako sebe i druge može zaštititi od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće. Pubertetlije pucaju hrpetine hormona i, željeli to roditelji priznati ili ne, probat će i napravit će sve i svašta bez puno razmišljanja o posljedicama. Potrebno je objasniti koje vrste kontracepcije postoje, osnove kako se što koristi i razlog zašto je potrebno paziti na to. Također je vrlo važno utuviti im u glavu da kontracepcija nije samo “njen” problem nego je isto tako i “njegov” jer će potencijalno dijete biti jednako njegovo kao i njeno, a da ne spominjemo probleme i neugodnosti zbog spolno prenosivih bolesti. S dobrim razlogom ne postoji dobna granica za kupnju kondoma i mogu se nabaviti svugdje. Sram od kupovine, odnosno uvijek popularan “slabiji osjećaj”, im također nisu nikakav izgovor za neodgovornost.

Očekujete li da će o kontracepciji učiti u školi, sjetite se da su kurikulumi ionako pretrpani i hrpa toga se i ovako i onako preskače, a kamoli ne teme koje su neugodne i za nastavnike i za učenike. Ako se i ne preskoči, pitanje je na koji će se način o seksu i spolnom odgoju uopće predavati – još su uvijek česti profesori koji bi radije odradili kolektivno moljenje krunice nego učili evoluciju, a kamoli objašnjavali seksualnost, rodne identitete, menstruaciju i kontracepciju.

– rezultat – o kontracepciji će eventualno naučiti u školi od prijatelja tijekom odmora. A znamo da su prijatelji iste dobi uvijek najbolji i najpouzdaniji izvor informacija o svim važnim životnim stvarima.

Zaključak

Odgoj mladog čovjeka i pripremanje na životne izazove ne podrazumijeva samo lekcije o prelaženju ceste i bontona za stolom. Mladi osjećaju i primjećuju promjene na svome tijelu i u svojim interesima iako ih možda ne znaju (ili se ne usude) izraziti riječima. Roditelj mora biti svjestan da njegovo mišljenje i postupci, bili oni promišljeni ili ne, duboko utječu na dijete te se čak i male tvari koje se njima u tom trenutku čine nevažnima mogu usjeći u djetetovo pamćenje i oblikovati njihov pogled na svijet i same sebe za cijeli život. Odgovornost roditelja je da pokuša osposobiti i naučiti dijete o sebi, svijetu i društvu i neupitno je da će na neki način pogriješiti, ali barem može pokušati spriječiti neke očite greške koje se lako mogu izbjeći. Zapitajte se sami što i kako su vaši roditelji radili ili vam pričali te na koji način vas je to oblikovalo i što biste htjeli za svoj podmladak da živi sretniji, ispunjeniji i slobodniji životni put nego što ga vi imate.